danny crane

"...moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu,

a ja sam selica pa ih po nekad sretnem u letu.      

Gore od Aljaske pa sve do Australije kad god se sretnemo uvijek se zalije,uvijek se završi s nekom od naših pesama.                                                     

Nek smo živi i zdravi još godina sto, nek je pjesme i vina i da nas čuva bog,nek su najljepše žene uvijek pored nas jer ovaj život je kratak i prozuji za čas ..."

Ove subote ponovno sam se sjetio ovog Bajaginog davno zaboravljenog hita,koji na najbolji mogući način izriče moje osjećaje.

Moj najbolji prijatelj na svijetu Mak krenuo je trbuhom za kruhom u Englesku,gdje će na prestižnom koleđu kraljice Mary studirati pravo.Povodom svog skorog odlaska organizirao je veliku oproštajnu zabavu za dvadesetak ljudi u Rovinju,svom gradu domaćinu već zadnjih dvanaest godina.

S tim da sam ove godine,na žalost,već propustio jednu oproštajnu zabavu svog prijatelja režisera iz Zareba,sada New Yorka,bilo je i više nego jasno da ovu zabavu nipošto neću propustiti.Spakirao sam stvari i uputio se najgorim prijevoznim sredstvom na svijetu(busom) ka Rovinju.Tijekom cijelog puta razmišljao sam o svemu šta smo Mak i ja u životu skupa prošli,a toga ima dosta jer se znamo cijeli život,pa i duže.Razmišljao sam o toj njegovoj odluci i o toj vječnoj dilemi ostati ili otići,kako će se snaći,hoće li uspjeti i kako će mu život tamo izgledati,no odgovor na sva ta moja razmišljanja mi je još istu večer dao Delboy "he who dears wins".Tako me Del još istu večer uvjerio u Makov uspjeh.

"Oproštajka"je bila iznad svih očekivanja,jer osim Maka skoro da nikog tamo ni ne poznajem,il samo površno poznajem,al sam to svojim starim balkanskim šarmom brzo nadoknadio.Pilo se,jelo se i pjevalo se(barem oni koji znaju),a zatim se opet pilo i tako do zore...

Da se nisam napio ko smuk možda bih se mogao sjetiti još po kojeg detalja,al jesam tako da ništa od detalja.

Na povratku u Zagreb razmišljao sam o tome kako bih ja organizirao svoju oproštajku i koga bih sve na nju pozvao.Razmišljanje o tome me zabavilo tijekom cijelog puta,tako da sve do Zagreba nisam primjetio da se jedan stari Metuzalem sjeo kraj mene unatoč tome što je bus poluprazan,il polupun(ovisno o vašem životnom stavu).Razmišljanje o svojoj "oproštajci" zaključio sam time što ja nigdje ne idem,tako da ni nemam razloga za oproštajku.

Svi negdje idu,ja ostajem.Jesam li zbog toga tužan?Nisam.Mogao sam i ja u New York il London,snašao bi se sigurno,al jednostavno nisam,ko Mak,osjetio da je moje vrijeme za odlazak.Uvjeren sam da će ono kad-tad doći,a tad ću biti sto posto spreman za osvajanje tog svijeta...

A do tada: "balkane,balkane,balkane moj,

                budi mi silan i dobro mi stoj".